Zašto baš ovo pitanje?
Jer se prečesto u svojoj praksi susrećem s ljudima koji mi dolaze umorni, frustrirani, tužni, iscrpljeni, anksiozni, obeshrabreni…
Jer njihovo tijelo više ne može.
Ne može sve ono što je nekada moglo. Ili ne može nešto što im je prije pričinjavalo veselje, ili nužnost za kvalitetan život.
I to već dugo vremena ne može.
Ali su žmirili na sve signale koje im je u samim počecima slalo.
“Gastritis? Da, imam, pijem tablete već nekoliko godina, ali to nema nikakve veze s mojim bolnim ramenom.”
“Često se svađam s partnerom, planem odjednom, na poslu mi je jako stresno, ali kakve to ima veze s time što me bole leđa?”
Naše tijelo je jako mudro. I strpljivo. I signale koje će nam davati u početku će biti suptilni.
I vi ćete ih vrlo vjerojatno primijetiti. I velika većina vas (i ja sam bila u toj skupini :)) će na njih zažmiriti.
Umor u 16:00h, “ah ne mogu sada odmarati, moram voziti djecu na treninge, moram ići raditi…popit ću kavu, to će me trgnuti da izguram dan.”
“Boli me želudac, popit ću tabletu.”
“Osjetim konstantne bolove u cijeloj lijevoj strani tijela, otići ću na magnet, sigurno je discus hernia, kad dobijem dijagnozu idem na struju i ultrazvuk.”
“Toliko mi je bilo stresno na poslu, jedva čekam da odem na svoj žestoki trening i da sve izbacim iz sebe.”
Tražimo pomoć izvana, a sva rješenja su u nama…❤️
Često, prečesto, probleme koje “guramo pod tepih” iskrsnu na nekom drugom mjestu na tijelu ili se nakon nekog vremena pojave još glasnije.
Napadi panike, vrtoglavice, štitnjača, tlak, slab imunitet, “ukočenja” u leđima koja nas prikuju u krevet (da se ne možete pomaknuti par dana, što li nam tijelo tu poručuje? :))
I što mi onda najčešće radimo?
Popijemo još jednu do dvije ili tri kave više, pijemo, pušimo, zatrpavamo se poslom, treniramo jače (jer možda je organizam u toliko “napadnutom” stanju da se počinjemo debljati pa želimo i smršaviti usput), ostajemo budni do dugo i noć kada svi zaspu jer jedino tada možemo pronaći svoj mir.
I tada kreću još jači signali tijela. Kronične upale, dijabetesi, urinarne infekcije, sve slabiji imunitet, tumori…
Udaljili smo se od prirode i od samih sebe, svoga bića, poznavanja sebe. Živimo dulje, ali pod koju cijenu?
Proces vraćanja sebi nije lak i pun je gubljenja, skretanja, šumova, zbrke, magle.
Ali je moguć. I svaki puta kada napravite nešto dobro za sebe, osjetit ćete kako se vraćate na taj put. I on će biti sve poznatiji i sve lakši za pronaći.No potrebno je strpljenje. Hrpe strpljenja.
Kako ja svojim klijentima znam reći, maraton a ne šprint.
Nemoguće je očekivati da ćete nakon godina i godina boravljenja u začaranoj šumi odjednom primjenom jedne tehnike disanja zasjesti na prijestolje svoga carstva.
No konstantnim trudom, vraćanjem na prirodne postavke, kroz određeni period, ponekad godine i godine, carstvo će se polako početi nazirati.A bolje i u 40-ima i 50-ima nego nikada 🙂
Ova fotka je fotografirana nakon moje jutarnje rutine disanja, yoga prakse i meditacije. Mir, spokoj i zadovoljstvo se osjete i preko ekrana 🙂 Dugo sam se trudila da dođem do ovoga. O svemu o čemu sam pisala imam osobno iskustvo a ne samo kroz rad s klijentima. I još uvijek je neke dane tako lako a neke dane jako teško. Ali je generalno puno lakše i moje carstvo se nazire :))
Hoću li svu praksu koju sada dok sam na godišnjem odmoru nastaviti i kad se vratim kući? Ne znam. Možda. Žrvanj života će napraviti svoje i hvatati me u svoj mlin. Ali ja ću se truditi koliko god budem mogla. I nastaviti slušati svoje tijelo.
Pa tako ako sam zamislila dan prije da ću ujutro vježbati yogu a probudim se i osjetim da mom tijelu danas trebaju utezi, odradit ću trening jakosti.
Ako osjetim da nikako ne mogu ići raditi jer ne mogu dati onoliko sebe svojim klijentima koliko bi htjela, pokušat ću se organizirati da ostanem kod kuće. Jer ako to ne budem radila, tijelo će me na to podsjetiti i onda će biti puno teže. Svaki puta kad ga zaniječem bit će sve glasnije.
A meni se baš nekako uživa u životu, pleše, crta, pjeva, šeta, bez doktora i tableta 🙂
Evo spontano i pjesmica :))
Pročitala sam nedavno jedan jako lijepi citat:“ “Kada nestane patologije, svako postaje kreativni stvaralac. Da razjasnimo koliko god je moguće: samo ljudi s neprerađenim frustracijama su destruktivni.
Kreativnost je miris istinskog zdravlja. Ako je osoba zdrava i cjelovita, kreativnost dolazi prirodno, javlja se potreba za stvaranjem.”- Osho
Uzmite si ovaj vikend, pa i tjedne koji slijede, jedan mali zadatak.
Osluškujte svoje tijelo.
Što vam to ono govori u interakciji s određenim ljudima, na koje ljude reagira ugodom a na koje onim nelagodnim osjećajem u želucu.
Promatrajte kako se osjeća nakon druge ili treće kave, jutro nakon cuganja, nakon konstantnih žestokih, pretjeranih treninga. Nakon prebrzog jedenja.
Samo slušajte. Puno ćete naučiti.
A ako nakon toga ne znate kako dalje-tu sam.
Potrudit ću se skupa s vama da dođemo do rješenja kako kvalitetnije i ljepše živjeti.
Sretno ❤️
